日本語における形容詞および形容動詞 ―通時的およびコーパス的アプローチー

要旨

Japanski pridjevi su prošli mnoge fonološke, morfološke i sintaktičke promjene od starog do modernog japanskog. U ovom radu detaljno analiziramo te promjene i razjašnjavamo evoluciju pridjeva od starog do modernog japanskog. Razmatramo kroz koje morfološke i sintaktičke promjene su japanski pridjevi prošli dok se jezik razvijao. Pridjevi se u starojapanskom klasificiraju kao pridjevi (-i pridjevi), dok od ranog srednjeg japanskog postoji kategorija pridjevskih imenica (-na pridjevi). -i pridjevi imaju sličan oblik konjugacije kao glagoli i koriste nastavke ki i shiki, dok pridjevske imenice funkcioniraju kao pridjevi dodavanjem nastavka nari imenici. U srednjem japanskom pridjevi pokazuju mnoge fonološke i morfološke promjene. Tijekom tog razdoblja nastavci -i pridjeva su pojednostavljeni i/ili su težili nestajanju iz jezika. Ova promjena prikazuje proces prelaska pridjevskih oblika u modernije oblike. Nadalje, povećala se upotreba pomoćnih glagola, a -i pridjevi su integrirani u glagolski sustav. Upotreba pomoćnih glagola tari i beshi postala je uobičajena, a prošlo vrijeme i niječni oblici -i pridjeva su dodatno pojednostavljeni. Upotreba kopule nari se standardizirala za pridjevske imenice. U kasnijem razdoblju srednjeg japanskog (od 12. do 16. stoljeća) oblici -i pridjeva su se dodatno pojednostavili i postali bliži modernom japanskom. Prošlo vrijeme i niječni oblici pridjeva promijenili su se u uobičajene oblike. U tom su razdoblju pridjevi također postali morfološki ujednačeniji. Kopula nari se u pridjevskim imenicama također promijenila. Nari se promijenio u oblike kao što su de aru i ni, te je njihova upotreba u rečenicama postala jasnija. Na primjer, izraz shizuka de aru postao je uobičajen, a funkcija pridjeva postala je očiglednija. Tijekom prijelaza s ranog modernog japanskog (17. do 19. stoljeća) na moderni japanski (od kraja 19. stoljeća do danas), oblici -i pridjeva su postali pravilniji i pojednostavljeni, te su uspostavljeni temelji modernog japanskog. Pridjevska konjugacija je u osnovi unificirana, a standardizirani su prošlo vrijeme, niječni oblik i konjunktivni oblik. Upotreba pridjevskih imenica je također uspostavljena u modernom japanskom jeziku, te se kao kopule upotrebljavaju da i de aru. U korpusnoj analizi pridjevi se analiziraju pomoću podataka iz korpusa CHJ i BCCWJ. Izabrano je 20 najčešćih pridjeva i pridjevskih imenica u svakom povijesnom razdoblju i analizirano na temelju povijesnog i tematskog konteksta razdoblja. Budući da se veličina korpusa, odnosno količina dostupnih podataka za svako razdoblje razlikuje, ti se pridjevi i pridjevske imenice uspoređuju metodom relativne frekvencije. Vidi se da se broj pridjeva povećava u određenim razdobljima, kao što su razdoblja Heian i Meiji. Najveći porast zabilježen je u razdoblju od 1971. do 2008., u kojem se broj pridjeva i pridjevskih imenica povećao gotovo 100 puta. Moguće je da se broj pridjeva od razdoblja Nara znatno povećao zbog poboljšanja u kvaliteti života, tehnološkog napretka i dolaska novih ideja i književnih žanrova. U razdoblju Nara pridjeva je bilo ukupno 4178, od čega je 3371 pridjeva i 407 pridjevskih imenica, dok od razdoblja Shōwa do razdoblja Heisei, nalazimo 1.588.266 pridjeva i 1.314.005 pridjevskih imenica. Broj pridjeva se relativno povećavao iz godine u godinu, ali se može vidjeti pad u razdoblju Muromachi. Omjer pridjeva i pridjevskih imenica bio je vrlo sličan sve do razdoblja Meiji. Nakon razdoblja Meiji, broj pridjevskih imenica postaje bliži broju pridjeva. Ovo proporcionalno povećanje može se pripisati raznim čimbenicima. U razdobljima Heian i Meiji, kada je u književnim djelima cijenjenost japanske kulture bila očigledna, pridjevske imenice (uglavnom posuđenice) činili su manji udio. Nadalje, brojne pridjevske imenice su imale sinonime u obliku pridjeva, te postoji mogućnost da je postojala tendencija upotrebe pridjeva u djelima. Na početku istraživanja (Nara i Heian) promjene u najčešćim pridjevima bile su vrlo velike

主題